Femme fatale
Svaka žena je priča za sebe. Svaka žena u sebi nosi deo misterije koju već vekovima muškarci pokušavaju da otkriju bez većeg uspeha. Svaka, na prvi pogled, ista a ustvari tako različita od tamo neke druge, treće, četvrte..hiljadite žene. O svakoj od njih bi se moglo ispropovedati milion priča, napisati kilometarski romani. Sve one ljubomorno čuvaju u sebi tajne koje se retko otkrivaju. Nijedna žena nije ista ali malo njih zaista pripada onoj kategoriji koju muškarci prosto obožavaju jer nije lako biti fatalna žena.
Jedna od tih misterioznih lepotica, prava pravcata femme fatale, je glumica Audrey Hepburn koja je, ne bez razloga, proglašena za najlepšu ženu 20-og veka. Rođena je u Briselu 1929. u aristokratskoj porodici, majka joj je bila baronica Ella Von Heemster. Od malih nogu je sanjala da bude balerina, što će se ostvariti zahvaljujući njenoj prvoj ulozi u filmu „Tajni ljudi“ 1951. Sledi film„Monte Carlo Baby“, koji će joj promeniti život iz korena, a potom i predstava „Gigi“ čuvenog pozorišta na Brodveju za koju će dobiti „Theatre World Award“. Od tada njena karijera kreće uzlaznom linijom. Za ulogu u filmu „Praznik u Rimu“ sa Gregorijem Pekom dobija svog prvog „Oskara“ za najbolju glumicu 1953. godine. Postavši velika holivudska zvezda, radiće sa velikanima kao što su Fred Aster , Hemfri Bogart , Gari Kuper, Džordž Pepard (Doručak kod Tifanija),Keri Grant (Love in the afternoon), Reks Harison ( Moja lepa gospođice), Piter O’Tule (Kako ukrasti milion) i Šon Koneri (Robin i Marian). Sa mnogima od njih ostaće prijatelj do kraja života. Udavala se dva puta, za Mela Ferera i Andreja Dotija, sa kojima ima dva sina. Svojom pojavom i elegancijom, lepotom koja se ne zaboravlja, ostaće upamćena kao najlepša glumica svih vremena koja je i nakom smrti, umrla je u Švajcarskoj 1993, ostala mit.
Kada pričamo o fatalnim lepoticama, ne možemo a da ne spomenemo Merilin Monro, glumicu koja je mnogima ostala nedosanjani san. Norma Džin Mortenson, to je njeno pravo ime, rođena je 1. Jula 1926. u sirotištu lokalne bolnice u Los Anđelesu. Kako Gledis nije mogla da se brine o ćerki, Normu su prvo usvojili Bolenderovi iz Hothorna, Kalifornija, kod kojih je ostala do svoje sedme godine. Nakon što je Gledis doživela nervni slom, Norma postaje štićenica države a Gledisina najbolja prijateljica, Grejs Maki postaje njen staratelj. Kada se Grejs udala 1935, Norma prvo prelazi u sirotište u Los Anđelesu, a kasnije će je seliti po raznim domovima za nezbrinute. Da bi se oslobodila takvog života, kad joj je bilo 16 udaje se za Džejmsa Dafertija. Za vreme Drugog svetskog rata počinje da radi u fabrici u kojoj su se farbali delovi aviona čiji je vlasnik bio holivudski glumac Redžinald Deni, gde će je uočiti vojni fotograf Dejvid Konover. Tako postaje model agencije „The Blue Book“ i menja svoj look, skrativši svoju dugu kosu koju će ofarbati u zlatno plavu, što će biti kasnije njen zaštitni znak. Kao uspešni model, pojaviće se na desetine naslovnih strana raznih časopisa. Godine 1946. zapaziće je lovac na talente Ben Luon, na čiji predlog će promeniti ime u Merilin Monroe. Radila je više filmova, ali će najviše ostati upamćena po ulozi u filmu „Neki to vole vruće“, za koji će 1959. dobiti prestižnu nagradu Golden Globe i po kultnoj sceni u kojoj joj se diže suknja u filmu „Sedam godina vernosti“. Udavala se tri puta. Osim pomenutog Dafertija, izabranici njenog srca bili su Džo Dimađo, sportista, i dramaturg Artur Miler. A postoji i sumnja da je bila u vezi sa američkim predsednikom Džordžom Kenedijem, zbog kojeg je, po mnogim takozvanim zavereničkim teorijama, glumica ubijena 1962. Merilin Monroe proglašena je za najpoznatiju, i jednu od najlepših žena dvadesetog veka. Bila je i ostala seks simbol koji se pamti i čija slava ne prestaje da jenjava.
Za poznatom Amerikankom ne zaostaje ni njena savremenica, Francuskinja Brižit Bardo, glumica, manekenka, pevačica i borac za prava životinja. Ova fatalna dama, koja je bila platonska ljubav Džona Lenona, a pesnička inspiracija Bobu Dilanu i Eltonu Džonu, rođena je 28. septembra 1934. u Parizu. Još kao mala bavila se baletom, a od svoje 15. godine dobija i prve ponude za manekenske angažmane. Davne 1950. se našla po prvi put na naslovnici časopisa „Elle“, gde je zapala za oko slavnom reditelju Marku Alegretu, preko kog će upoznati svog prvog muža, Rožea Vadima. Iako je njihov brak trajao samo pet godina, nastavili su profesionalno da sarađuju. U detinjstvu je bila poznata pod nadimku Bebe, a pod imenom Brižit Bardo, njeno pravo ime bilo je Kamil Žava, debitovala je 1952. godine u filmu „Ludi od ljubavi.“ Iako su njeni filmovi po svom kvalitetu bili daleko od najboljih ostvarenja tadašnje francuske kinematografije, na nekin način su odgovorni za prodor evropskog filma. Mnogi su dovodili u pitanje njen glumački talenat, ali neosporno je da je zahvaljujući njenom seksipilu porastao interes svetske javnosti za evropski film. Prvu glavnu ulogu odigraće u filmu „La lumiere d’en face 1956. Uloga u filmu „I Bog stvori ženu“ donela joj je, te iste godine, svetsku slavu i milionsku zaradu. Filmovi koji su sledili dodatno su potvrdili njen uspeh, ali uprkos svemu, na svoj 26. rođendan, pokušala je da se ubije. Ubrzo nakon toga, bez obzira na uspeh, njena popularnost u Americi počinje da bledi. Prekinuvši saradnju sa „Kolumbijom“ vratiće se u domovinu, gde se okreće muzičkim vodama. Sarađivala je sa slavnim tekstopiscem i izvođačem Seržom Ginzburgom, jednom od njenih ljubavnika. Od Vadima se razvela 1957., a dve godine kasnije udaje se za glumca Žaka Sarijera sa kojim ima sina kog nikad nije prihvatila. Pored Sarijera, njeni muževi su bili nemački milioner i playboy Ginter Saks, i političar Bernard Dormel. Poslednji filmovi u kojima je igrala su „La vie privee“, donekle autobiografski , „Prezir“ Žan-Lik Godara koji je danas klasik a onda je bio okarakterisan kao promašaj i koji je BB, uz Sofiju Loren, osigurao status najpoznatije evropske glumice , i „Draga Brižit“, komedija iz 1965. U svojoj 40. godini glumica se povlači sa scene, iako su vršili pritisak na nju, ostala je pri svome. Od tada se posvetila borbi za zaštitu životinja, po kojoj je poznata široj javnosti, kao i po političkim skandalima u kojima je bila umešana. Šokirala je svet svojim rasističkim izjavima, i zgrozila mnoge svojom knjigom „Plakanje u tišini“ u kojoj je izrazila svoju zabrinutost zbog infiltracije muslimanskih estremista, rasnog mešanja i sve rasprostranjenijeg homoseksualizma.
Mitovima kalibra Odri, Merlin i BB ne zaostaju ni pojedine savremene lepotice koje su se već našle na listi najlepših žena sveta o kojima muškarci samo mogu da sanjaju, kao što je to Andželina Džoli. Rođena je u Los Anđelesu 4. Juna 1975. u familiji glumaca. Po razvodu roditelja 1976. seli se sa mamom i bratom u Njujork. Mama će je često voditi u bioskop, što će uticati na Andželininu odluku da postane glumica. Kada joj je bilo 11 godina, porodica se vratila u Los Anđeles gde će Andželina upisati glumu na Institutu teatra Lija Strasberga. Pored časova glume, počinje da se bavi i manekenstvom. Njena glumačka karijera zvanično počinje 1993. ulogom u niskobudžetnom filmu „Kiborg 2“ koji će postati kult. Glumila je u preko trideset filmova, od kojih vredi pomenuti „Hakeri“ (1995), „Džordž Valas“ (1997) za koji je dobila „Zlatni globus“, „Đija“ (1998) koji će joj doneti drugi „Zlatni globus“, „Neprilagođena“ (1999) za koji pored pomenute nagrade koju osvaja po treći put dobija i „Oskara“. Najveću popularnost stećiće filmom „Lara Kroft: Tumb rejder“ iz 2001. Njen najveći komercijalni uspeh je komedija „Gospodin i gospođa Smith“ iz 2005. u kojem igra sa Bredom Pitom . Privatni život američke glumice je prilično buran. Udavala se tri puta, prvo za Džonija Li Milera 1996. Sledi Bili Bob Tornton, sa kojim je imala vrlo stravstvenu vezu koja je često bila omiljena tema tabloida. Breda Pita upoznaje na snimanju pomenutog filma „Gospodin i gospođa Smith“. Mnogi tvrde da su već za vreme snimanja imali aferu, iako je to glumica negirala. Par je vezi od 2005. i ima šestoro dece (troje usvojenih, i troje svojih: ćerku Šiloks Nouvel i blizance Noksa Leona i Vivijen Meršelin). Osim porodice i glume, Andželina, zajedno sa Bred Pitom, se bavi humanitarnim radom. Proglašena je za ambasadorku dobre volje UNCR-a 2001 i učestvovala je u mnogim humanitarnim projektima širom sveta.
Kada govorimo o fatalnim ženama današnjice, ne smemo zaboraviti ni lepoticu Ketrin Zitu-Džouns. Supruga poznatog glumca Majkla Daglasa, sa kojim ima dvoje dece, dobila je ime po svojim bakama Ketrin i Ziti. Rođena je istog dana kad i on, 25. septembra, 1969. godine u velškom ribarskom selu Trebojtu. Kada su njeni roditelji osvojili na bingu 100.000 funti, porodica se seli u Mejols, bolji deo grada Svanzija, gde je pohađala školu glume. Još od tinejdžerski dana počinje da radi u pozorištu i na filmu. Sve do 1991. imala je zanemarljive uloge u porodičnim serijama, kao što su „Mladi Indijana Džouns“, „Kristofor Kolumbo: Otkriće“, „Povratak prirodi“, „Titanik“ i „Katarina Velika“, zahvaljujući kojima je stekla popularnost u Velikoj Britaniji. U jednoj od ovih serija uočiće je Spilberg, koji će je preporučiti za ulogu u filmu „Maska Zoroa“. Pomenuti film iz 1998. u kojem glumi sa Antoniom Banderasom, odlično prihvaćen od strane publike i kritičara, označio je uspon u karijeri velške glumice, koja postaje nova zvezda Holivuda. Slede uloge u filmovima „Klopka“ uz Šona Konerija, iz 1999., „Saobraćaj“ iz 2000. u kojem glumi sa suprugom, i „Čikago“ iz 2002, koji će joj doneti „Oskara“ za najbolju sporednu ulogu. U toku svoje karijere Ketrin je sarađivala sa mnogim poznatim glumcima kao što su Tom Henks, u filmu „Terminal“ iz 2004, Ričard Gir i Rene Zelveger u pomenutom filmu „Čikago“, Bred Pit, Đulija Roberts i Džordž Kluni u filmu „Ponovo u igri“ iz 2004. Mnoštvo starijih muškaraca mašta da pored sebe ima ženu kao što je Ketrin Zita – Džouns, talentovanu i zanosnu velšku lepoticu, koju su američki magazini proglasili za najseksipilniju „uvoznu“ glumicu.
Šta je to što zapravo ženu čini fatalnom?Da li je to njena lepota koja oduzima dah? Način na koja hoda a koji obara s nogu muški rod? Veština zavođenja, umetnost koketiranja ili nešto sasvim treće? Šta god da je u pitanju, koja god da je tajna uspeha fatalnih zavodnica koje muškarci sanjaju i potajno žele, one su bile i ostale samo fantazija kako za sadašnje tako i za prošle generacije.
©2010 Emina Ristović Wannabe Magazine
Tekst objavljen 9 decembra 2010 Izvorni link: http://wannabemagazine.com/femme-fatale/
Jedna od tih misterioznih lepotica, prava pravcata femme fatale, je glumica Audrey Hepburn koja je, ne bez razloga, proglašena za najlepšu ženu 20-og veka. Rođena je u Briselu 1929. u aristokratskoj porodici, majka joj je bila baronica Ella Von Heemster. Od malih nogu je sanjala da bude balerina, što će se ostvariti zahvaljujući njenoj prvoj ulozi u filmu „Tajni ljudi“ 1951. Sledi film„Monte Carlo Baby“, koji će joj promeniti život iz korena, a potom i predstava „Gigi“ čuvenog pozorišta na Brodveju za koju će dobiti „Theatre World Award“. Od tada njena karijera kreće uzlaznom linijom. Za ulogu u filmu „Praznik u Rimu“ sa Gregorijem Pekom dobija svog prvog „Oskara“ za najbolju glumicu 1953. godine. Postavši velika holivudska zvezda, radiće sa velikanima kao što su Fred Aster , Hemfri Bogart , Gari Kuper, Džordž Pepard (Doručak kod Tifanija),Keri Grant (Love in the afternoon), Reks Harison ( Moja lepa gospođice), Piter O’Tule (Kako ukrasti milion) i Šon Koneri (Robin i Marian). Sa mnogima od njih ostaće prijatelj do kraja života. Udavala se dva puta, za Mela Ferera i Andreja Dotija, sa kojima ima dva sina. Svojom pojavom i elegancijom, lepotom koja se ne zaboravlja, ostaće upamćena kao najlepša glumica svih vremena koja je i nakom smrti, umrla je u Švajcarskoj 1993, ostala mit.
Kada pričamo o fatalnim lepoticama, ne možemo a da ne spomenemo Merilin Monro, glumicu koja je mnogima ostala nedosanjani san. Norma Džin Mortenson, to je njeno pravo ime, rođena je 1. Jula 1926. u sirotištu lokalne bolnice u Los Anđelesu. Kako Gledis nije mogla da se brine o ćerki, Normu su prvo usvojili Bolenderovi iz Hothorna, Kalifornija, kod kojih je ostala do svoje sedme godine. Nakon što je Gledis doživela nervni slom, Norma postaje štićenica države a Gledisina najbolja prijateljica, Grejs Maki postaje njen staratelj. Kada se Grejs udala 1935, Norma prvo prelazi u sirotište u Los Anđelesu, a kasnije će je seliti po raznim domovima za nezbrinute. Da bi se oslobodila takvog života, kad joj je bilo 16 udaje se za Džejmsa Dafertija. Za vreme Drugog svetskog rata počinje da radi u fabrici u kojoj su se farbali delovi aviona čiji je vlasnik bio holivudski glumac Redžinald Deni, gde će je uočiti vojni fotograf Dejvid Konover. Tako postaje model agencije „The Blue Book“ i menja svoj look, skrativši svoju dugu kosu koju će ofarbati u zlatno plavu, što će biti kasnije njen zaštitni znak. Kao uspešni model, pojaviće se na desetine naslovnih strana raznih časopisa. Godine 1946. zapaziće je lovac na talente Ben Luon, na čiji predlog će promeniti ime u Merilin Monroe. Radila je više filmova, ali će najviše ostati upamćena po ulozi u filmu „Neki to vole vruće“, za koji će 1959. dobiti prestižnu nagradu Golden Globe i po kultnoj sceni u kojoj joj se diže suknja u filmu „Sedam godina vernosti“. Udavala se tri puta. Osim pomenutog Dafertija, izabranici njenog srca bili su Džo Dimađo, sportista, i dramaturg Artur Miler. A postoji i sumnja da je bila u vezi sa američkim predsednikom Džordžom Kenedijem, zbog kojeg je, po mnogim takozvanim zavereničkim teorijama, glumica ubijena 1962. Merilin Monroe proglašena je za najpoznatiju, i jednu od najlepših žena dvadesetog veka. Bila je i ostala seks simbol koji se pamti i čija slava ne prestaje da jenjava.
Za poznatom Amerikankom ne zaostaje ni njena savremenica, Francuskinja Brižit Bardo, glumica, manekenka, pevačica i borac za prava životinja. Ova fatalna dama, koja je bila platonska ljubav Džona Lenona, a pesnička inspiracija Bobu Dilanu i Eltonu Džonu, rođena je 28. septembra 1934. u Parizu. Još kao mala bavila se baletom, a od svoje 15. godine dobija i prve ponude za manekenske angažmane. Davne 1950. se našla po prvi put na naslovnici časopisa „Elle“, gde je zapala za oko slavnom reditelju Marku Alegretu, preko kog će upoznati svog prvog muža, Rožea Vadima. Iako je njihov brak trajao samo pet godina, nastavili su profesionalno da sarađuju. U detinjstvu je bila poznata pod nadimku Bebe, a pod imenom Brižit Bardo, njeno pravo ime bilo je Kamil Žava, debitovala je 1952. godine u filmu „Ludi od ljubavi.“ Iako su njeni filmovi po svom kvalitetu bili daleko od najboljih ostvarenja tadašnje francuske kinematografije, na nekin način su odgovorni za prodor evropskog filma. Mnogi su dovodili u pitanje njen glumački talenat, ali neosporno je da je zahvaljujući njenom seksipilu porastao interes svetske javnosti za evropski film. Prvu glavnu ulogu odigraće u filmu „La lumiere d’en face 1956. Uloga u filmu „I Bog stvori ženu“ donela joj je, te iste godine, svetsku slavu i milionsku zaradu. Filmovi koji su sledili dodatno su potvrdili njen uspeh, ali uprkos svemu, na svoj 26. rođendan, pokušala je da se ubije. Ubrzo nakon toga, bez obzira na uspeh, njena popularnost u Americi počinje da bledi. Prekinuvši saradnju sa „Kolumbijom“ vratiće se u domovinu, gde se okreće muzičkim vodama. Sarađivala je sa slavnim tekstopiscem i izvođačem Seržom Ginzburgom, jednom od njenih ljubavnika. Od Vadima se razvela 1957., a dve godine kasnije udaje se za glumca Žaka Sarijera sa kojim ima sina kog nikad nije prihvatila. Pored Sarijera, njeni muževi su bili nemački milioner i playboy Ginter Saks, i političar Bernard Dormel. Poslednji filmovi u kojima je igrala su „La vie privee“, donekle autobiografski , „Prezir“ Žan-Lik Godara koji je danas klasik a onda je bio okarakterisan kao promašaj i koji je BB, uz Sofiju Loren, osigurao status najpoznatije evropske glumice , i „Draga Brižit“, komedija iz 1965. U svojoj 40. godini glumica se povlači sa scene, iako su vršili pritisak na nju, ostala je pri svome. Od tada se posvetila borbi za zaštitu životinja, po kojoj je poznata široj javnosti, kao i po političkim skandalima u kojima je bila umešana. Šokirala je svet svojim rasističkim izjavima, i zgrozila mnoge svojom knjigom „Plakanje u tišini“ u kojoj je izrazila svoju zabrinutost zbog infiltracije muslimanskih estremista, rasnog mešanja i sve rasprostranjenijeg homoseksualizma.
Mitovima kalibra Odri, Merlin i BB ne zaostaju ni pojedine savremene lepotice koje su se već našle na listi najlepših žena sveta o kojima muškarci samo mogu da sanjaju, kao što je to Andželina Džoli. Rođena je u Los Anđelesu 4. Juna 1975. u familiji glumaca. Po razvodu roditelja 1976. seli se sa mamom i bratom u Njujork. Mama će je često voditi u bioskop, što će uticati na Andželininu odluku da postane glumica. Kada joj je bilo 11 godina, porodica se vratila u Los Anđeles gde će Andželina upisati glumu na Institutu teatra Lija Strasberga. Pored časova glume, počinje da se bavi i manekenstvom. Njena glumačka karijera zvanično počinje 1993. ulogom u niskobudžetnom filmu „Kiborg 2“ koji će postati kult. Glumila je u preko trideset filmova, od kojih vredi pomenuti „Hakeri“ (1995), „Džordž Valas“ (1997) za koji je dobila „Zlatni globus“, „Đija“ (1998) koji će joj doneti drugi „Zlatni globus“, „Neprilagođena“ (1999) za koji pored pomenute nagrade koju osvaja po treći put dobija i „Oskara“. Najveću popularnost stećiće filmom „Lara Kroft: Tumb rejder“ iz 2001. Njen najveći komercijalni uspeh je komedija „Gospodin i gospođa Smith“ iz 2005. u kojem igra sa Bredom Pitom . Privatni život američke glumice je prilično buran. Udavala se tri puta, prvo za Džonija Li Milera 1996. Sledi Bili Bob Tornton, sa kojim je imala vrlo stravstvenu vezu koja je često bila omiljena tema tabloida. Breda Pita upoznaje na snimanju pomenutog filma „Gospodin i gospođa Smith“. Mnogi tvrde da su već za vreme snimanja imali aferu, iako je to glumica negirala. Par je vezi od 2005. i ima šestoro dece (troje usvojenih, i troje svojih: ćerku Šiloks Nouvel i blizance Noksa Leona i Vivijen Meršelin). Osim porodice i glume, Andželina, zajedno sa Bred Pitom, se bavi humanitarnim radom. Proglašena je za ambasadorku dobre volje UNCR-a 2001 i učestvovala je u mnogim humanitarnim projektima širom sveta.
Kada govorimo o fatalnim ženama današnjice, ne smemo zaboraviti ni lepoticu Ketrin Zitu-Džouns. Supruga poznatog glumca Majkla Daglasa, sa kojim ima dvoje dece, dobila je ime po svojim bakama Ketrin i Ziti. Rođena je istog dana kad i on, 25. septembra, 1969. godine u velškom ribarskom selu Trebojtu. Kada su njeni roditelji osvojili na bingu 100.000 funti, porodica se seli u Mejols, bolji deo grada Svanzija, gde je pohađala školu glume. Još od tinejdžerski dana počinje da radi u pozorištu i na filmu. Sve do 1991. imala je zanemarljive uloge u porodičnim serijama, kao što su „Mladi Indijana Džouns“, „Kristofor Kolumbo: Otkriće“, „Povratak prirodi“, „Titanik“ i „Katarina Velika“, zahvaljujući kojima je stekla popularnost u Velikoj Britaniji. U jednoj od ovih serija uočiće je Spilberg, koji će je preporučiti za ulogu u filmu „Maska Zoroa“. Pomenuti film iz 1998. u kojem glumi sa Antoniom Banderasom, odlično prihvaćen od strane publike i kritičara, označio je uspon u karijeri velške glumice, koja postaje nova zvezda Holivuda. Slede uloge u filmovima „Klopka“ uz Šona Konerija, iz 1999., „Saobraćaj“ iz 2000. u kojem glumi sa suprugom, i „Čikago“ iz 2002, koji će joj doneti „Oskara“ za najbolju sporednu ulogu. U toku svoje karijere Ketrin je sarađivala sa mnogim poznatim glumcima kao što su Tom Henks, u filmu „Terminal“ iz 2004, Ričard Gir i Rene Zelveger u pomenutom filmu „Čikago“, Bred Pit, Đulija Roberts i Džordž Kluni u filmu „Ponovo u igri“ iz 2004. Mnoštvo starijih muškaraca mašta da pored sebe ima ženu kao što je Ketrin Zita – Džouns, talentovanu i zanosnu velšku lepoticu, koju su američki magazini proglasili za najseksipilniju „uvoznu“ glumicu.
Šta je to što zapravo ženu čini fatalnom?Da li je to njena lepota koja oduzima dah? Način na koja hoda a koji obara s nogu muški rod? Veština zavođenja, umetnost koketiranja ili nešto sasvim treće? Šta god da je u pitanju, koja god da je tajna uspeha fatalnih zavodnica koje muškarci sanjaju i potajno žele, one su bile i ostale samo fantazija kako za sadašnje tako i za prošle generacije.
©2010 Emina Ristović Wannabe Magazine
Tekst objavljen 9 decembra 2010 Izvorni link: http://wannabemagazine.com/femme-fatale/