Princ Jakov i ples sreće
Bila jednom jedna zemlja ušuškana u zelenilu. Jedno malo kraljevstvo na severoistoku poznato iznad svega po svom vladaru nežnog srca koji je živeo u dvorcu od zlata uzdignutom na steni ogrnutoj teškim plaštom od magle. Takozvana tvrđava Rokabona bila je simbol jačine i apsolutne moći istoimene kraljevske porodice.
Kralj Henri Veseljak je bio simpatičan, toliko dobar da su ga svi voleli i poštovali. Njegova jedina mana, govorili su građani, bila je što mu dobre vile na rođenju nisu podarile lepotu. Nizak, proćelav, elegantno popunjen, krivog nosa, nije baš bio Apolon. Ipak, njegov pozitivan karakter je bio adekvatna nadoknada svim eventualnim manama.
Mnoge dame kraljevstva su bile opčinjene vladarom. Neke su čak bile spremne sve da daju samo da ga osvoje. Jedna iznad svih, izvesna Hortenzija, koju on uopšte nije gledao. Njegove oči su se ispunjavale sjajem jedino na pomisao na Šarlotu, lepu i simpatičnu princezu poreklom iz jedne daleke i nažalost neprijateljski nastrojene zemlje.
«Vaše Visočanstvo, odaberite bilo koju damu kraljevstva. Ima toliko princeza i knjeginja koje su dostojne da nose krunu! — govorio je kraljev savetnik — Mogu sve osim “one”!»
“Ona” je već na samom početku ukrala srce mladog kralja tako da nisu postajale nikakve šanse da on promeni mišljenje. Bes kraljevih protivnika je rastao svakog dana sve više. Protestvovali su, vikali, uzaludno. Ljubav kada dođe ne postoje saveti koji mogu biti saslušani i prihvaćeni. Henri Veseljak je doneo odluku srcem koje je kucalo u ritmu imena njegove voljene: Šar-lo-t-a. Oženio bi je po svaku cenu, uprkos mišljenju drugih.
Ludo zaljubljeni kralj dugo se udvarao lepoj princezi. Pisao joj je poeziju, komponovao sonate. U njegovim očima kao odraz u ogledalu video se slatki pogled njegove ljubljene Šarlote. Nasmejana ali stidna, mlada princeza je odgovarala sa kratkim pismima punim emocija koje su se polako rađale u njenom srcu.
Ujedinjeni protiv ostatka sveta, Henri Veseljak i Šarlot Strankinja, kako su često zvali buduću kraljicu, sklopili su brak krajem proleća. Lepa vest, koju su podanici prihvatili sa radošću, slavila se nekoliko dana.
Nisu baš svi bili oduševljeni pridošlicom. Lepa Hortenzija, najpodmuklija od svih čarobnica kraljevstva koje su se svi plašili, osetila se izdanom od strane kralja. Privlačan i uvek nasmejan vladar ukrao joj je dušu.
«Makar bila poslednja moja čarolija, dragi moj, platičeš mi za ovo poniženje!», obećala je odbijena ljubavnica.
U međuvremenu, sreća je pustila korene u zemlji porodice Rokabona. Na svakom koraku čula se muzika, pesma, a gde se peva tu se i igra. Stanovnici kraljevstva su hodali poskakujući, kao da su bili u oblacima. Zaljubljenost vladara je zarazila sve podjednako, i stare i mlade.
Jedne večeri, neko se kune da je to bilo baš onog dana kada je sve krenulo nizbrdo, majušni dečak rasčupane crne kose i pocepanog odela pojavio se na glavnom trgu. Nakon što je napravio nekoliko koraka u pravcu zlatnog dvorca uzviknuo je najglasnije što je mogao: «Kraljica čeka bebu! Doći će brzo naslednik!»
Glas je poleteo u nebo, puštajući da ga letnji povetarac prenese svima. U roku od par sati nije bilo žive duše u kraljevstvu koja nije znala za novost. Svi, ili bolje rečeno skoro svi, osetili su radost i sreću u srcu.
Bio je to savršeni trenutak koji je jedna zla žena čekala već duže vreme. Momenat da zauvek skine osmeh sa lica ljudi.
«Mračne sile, dođite k meni! Nek’ srce kralja od tuge zanemi! Lice kraljice suze neka krase, nek’ joj sreću zauvek ugase. Osmeh na licima nikad više nek’ ne blista, biribi-diribi-bista!»
Iznenada, nebo se zamračilo. Besni vetar drhtavim rukama iščupao je zastavu porodice Rokabona koja se veselo vijorila sa istočne kule. U daljini čuo se prvo vrisak, a zatim ništa više osim grobne tišine koja je ne bez razloga uznemirila zbunjene građane.
Niko nije znao šta se zapravo dogodilo ali svi su se plašili nesreće.
«Hortenzija, šta uradi to?», uzviknule su dve mlade dame koje su sa zlom čarobnicom imale zajedničko mnogo više od par kapi krvi u venama, osim iste jarke boje kose koja je kao zrak sunca obasjala noć.
Bliznakinje Robenija i Verbena, dobre vile kraljevstva, dale su sve od sebe još od samog početka kako bi izbrisale zlodelo starije sestre. Mračne sile, pod vođstvom Hortenzije sa čijeg lica se nije skidao pobednički osmeh, su bile ipak mnogo snažnije.
Više od godinu dana osmeh nije prešao prag kraljevine Rokabona.
U međuvremenu, bez obzira na opštu apatiju, život je išao dalje. Tišina je preuzela mesto galami. Niko više nije pevao. Igre na trgu bile su ukinute po nalogu najtužnijeg vladara u istoriji kraljevine.
Hortenzija, u svojoj tamnoj kući u šumi, nedaleko od Magičnog jezera, nazdravljala je u ime uništenja kraljevske porodice. Zadovoljna, sa podrugljivim osmehom koji se nije skidao sa njenog lica, radovala se pobedi. U znak proslave, podigla je najsnažniju od svih oluja. Tuga Henrija Veseljaka i Šarlote Strankinje ispunjavala je njeno oholo srce neizmernom srećom.
Dobre vile kraljevstva, jedine koje su zapravo znale za zle čini, nisu odustajale. Bacile su se na posao, ubeđene da će pre ili kasnije pronaći odgovarajuću čarobnu formulu koja bi uspela da vrati mir i vedrinu u živote građana.
Tama je nažalost bila u velikoj prednosti nad svetlom. Loše je pobedilo dobro, čineći da jedan narod potone u moru tuge kojoj se nije video kraj.
Vreme je prolazilo brzo, kao što pustinjski pesak prolazi kroz prste. Proleteli su dani, nedelje cele. Stigao je konačno decembar, u pratnji galopirajućeg januara. Šarlota Strankinja, uvek sa suzama u očima, isčekivala je rođenje naslednika. Zvali su i babicu, buckastu i rumenu seljanku sa blaženim osmehom na licu. Svaki momenat je mogao da bude pravi, što u odsustvu veselja i sreće nije baš bilo bitno.
Onog jutra kad se rodio princ Jakov, sneg je padao, udarajući nežno o prozore čitave noći. Čim je ugledala dva oka plava i zlatni čuperak kako se smeše svetu kraljica je prestala da plače. Njeno srce poskočilo je ubrzano. Mogla je, skoro, da se zakune kako se nešto menja. Na bolje ili na gore nije znala.
Da bi novi član porodice mogao da donese svežinu u kraljevstvo bilo je pogotovo jasno dobrim vilama, koje su se nadale čudu snažnijem od Hortenzijine zlobe. One su već probale sve što je bilo u njihovoj moći.
«Koliko čarobnih formula i magičnih napitaka, i ničemu nije poslužilo!», očajavale su Verbena i Robenija. «Mora da postoji rešenje! Ne može uvek da pobeđuje zlo!»
Hortenzija, imuna na sve, tako se bar činilo, nije imala ni najmanju nameru da prizna svoj strah. Od rođenja princa izgledalo je kao da su njene moći oslabile. Taman posla da se pročuje po kraljevstvu!
«Mračna silo meni se vrati, nek' kralj ne prestane nikad da pati! Kratak život novom članu porodice, nek’ radost nikad ne obasja njegovo lice!» Nakon što je izgovorila moćnu čaroliju, čarobni štapić zaštuca i vrati magiju pošiljaocu.
«Dođavola! Nisi valjda zakržljala Hortenzija?», namršti se zbunjeno. «Pokušajmo ponovo!» Ponovila je čarobnu formulu više puta, bezuspešno. Čarobni štapić bio je sve neposlušniji, sve dok nije dao neopoziv otkaz.
«I šta sad! Mračne sile kako da se izvučemo? Ako nas otkriju Robenija i Verbena nema nam druge nego da se sa scene povučemo! Ovaj mali princ nas je totalno dotukao kada nam se u magiju uvukao!»
U međuvremenu, dok se najpodmuklija od svih čarobnica zarinuto pitala gde je pogrešila, među zidovima zlatnog dvorca vratio se mir. Svi su se kretali hodnicima sa manje tuge u duši i sa više snage u nogama koje su postale ponovo hitre kao u najboljim vremenima.
«Jeste li videli kako je lep princ Jakov? Kad se smeje kao da sunce obasja sobu!», govorile su sluge. Mladi Jakov bi, u takvim prilikama, veselo tapšao ručicama u znak zahvalnosti za komplimente. Za kratko vreme sa svojim nebesko plavim očima očarao je sve, uključujući ženu koja je želela njegovu smrt.
«Mračne sile na rame princu sletite i ruke i noge mu zapletite! Nek' mu ljubav prema igri u srcu ne zri, zamrsite mu konce dok izbrojim do tri!» Svakog dana slala je na adresu princa svoje crne čarobne formule, ali je njena misija bila totalni fijasko. Klinac je bio uvek korak ispred.
Jakov je rastao zdravo i veselo, ne znajući da je predmet tolike mržnje i zlobe. Da je poseban kako se pričalo činilo se da ga uopšte ne zanima.
On nije znao ali svemir jeste. Nebo mu je, po dolasku na svet, dalo jedan poseban dar, bolje reći efikasno oružje za borbu protiv tamne dame kraljevstva i njoj sličnih. Poklon do kojeg da bi došao princ je morao da sačeka godinu dana.
Prvi Jakovov rođendan označio je preokret u večnoj borbi između dobra i zla. Nije bila tajna da je prinčevo rođenje oslabilo podmuklu kraljicu mračnog sveta. U proteklih dvanaest meseci raspoloženje podanika se znatno poboljšalo. Kraljica je plakala sve manje i manje i jedino od sreće. Za ostalo se pobrinuo budući kralj.
Zahvaljujući koracima nepoznatog plesa koji je izmislio princ otopio se jednom za svagda led sa Hortenzijinog srca. Kad god bi princ Jakov igrao letele su varnice radosti sa svih strana. Veseli ples, u koji su se uključili svi stanovnici kraljevstva, označio je, privremeno barem, kraj rata. Čarobni štapić poleteo je iz veštičinih ruku i slomio se na dva dela.
«Mračne sile dođite k meni, nek’ se lice kraljice plačljivice zauvek skameni. Princ baletan veseo kao čigra, mračne sile slomite mu noge da nikad više ne zaigra. Niko još nije Hortenziji došao glave pa neće ni njeni neprijatelji pobedu da slave!», drala se čarobnica izdana od svih, ljubavi i sledbenika. Sve je bilo uzalud. Mračne sile ostale su neme dugo, dugo vremena.
U kraljevstvo su se vratili radost i mir. Ujedinjeni u večnom zagrljaju, sledbenici kralja igrali su ples sreće, slaveći doživotno princa Jakova, njihovog spasioca. Dobre vile nazdravljale su porazu podmukle starije sestre, čarobnice Hortenzije, koja i dan danas proklinje svoje zemljake očekujući osvetu.
©2016 Emina Ristović
Ova bajka, sa kojom sam učestvovala na italijanskom književnom konkursu Nagrada Hans Christian Andersen 2016, posvećena je mom jednogodišnjem bratancu Jakovu, tetkinoj najdražoj pufni Jaši, koji me je inspirisao za lik istoimenog princa.
Kralj Henri Veseljak je bio simpatičan, toliko dobar da su ga svi voleli i poštovali. Njegova jedina mana, govorili su građani, bila je što mu dobre vile na rođenju nisu podarile lepotu. Nizak, proćelav, elegantno popunjen, krivog nosa, nije baš bio Apolon. Ipak, njegov pozitivan karakter je bio adekvatna nadoknada svim eventualnim manama.
Mnoge dame kraljevstva su bile opčinjene vladarom. Neke su čak bile spremne sve da daju samo da ga osvoje. Jedna iznad svih, izvesna Hortenzija, koju on uopšte nije gledao. Njegove oči su se ispunjavale sjajem jedino na pomisao na Šarlotu, lepu i simpatičnu princezu poreklom iz jedne daleke i nažalost neprijateljski nastrojene zemlje.
«Vaše Visočanstvo, odaberite bilo koju damu kraljevstva. Ima toliko princeza i knjeginja koje su dostojne da nose krunu! — govorio je kraljev savetnik — Mogu sve osim “one”!»
“Ona” je već na samom početku ukrala srce mladog kralja tako da nisu postajale nikakve šanse da on promeni mišljenje. Bes kraljevih protivnika je rastao svakog dana sve više. Protestvovali su, vikali, uzaludno. Ljubav kada dođe ne postoje saveti koji mogu biti saslušani i prihvaćeni. Henri Veseljak je doneo odluku srcem koje je kucalo u ritmu imena njegove voljene: Šar-lo-t-a. Oženio bi je po svaku cenu, uprkos mišljenju drugih.
Ludo zaljubljeni kralj dugo se udvarao lepoj princezi. Pisao joj je poeziju, komponovao sonate. U njegovim očima kao odraz u ogledalu video se slatki pogled njegove ljubljene Šarlote. Nasmejana ali stidna, mlada princeza je odgovarala sa kratkim pismima punim emocija koje su se polako rađale u njenom srcu.
Ujedinjeni protiv ostatka sveta, Henri Veseljak i Šarlot Strankinja, kako su često zvali buduću kraljicu, sklopili su brak krajem proleća. Lepa vest, koju su podanici prihvatili sa radošću, slavila se nekoliko dana.
Nisu baš svi bili oduševljeni pridošlicom. Lepa Hortenzija, najpodmuklija od svih čarobnica kraljevstva koje su se svi plašili, osetila se izdanom od strane kralja. Privlačan i uvek nasmejan vladar ukrao joj je dušu.
«Makar bila poslednja moja čarolija, dragi moj, platičeš mi za ovo poniženje!», obećala je odbijena ljubavnica.
U međuvremenu, sreća je pustila korene u zemlji porodice Rokabona. Na svakom koraku čula se muzika, pesma, a gde se peva tu se i igra. Stanovnici kraljevstva su hodali poskakujući, kao da su bili u oblacima. Zaljubljenost vladara je zarazila sve podjednako, i stare i mlade.
Jedne večeri, neko se kune da je to bilo baš onog dana kada je sve krenulo nizbrdo, majušni dečak rasčupane crne kose i pocepanog odela pojavio se na glavnom trgu. Nakon što je napravio nekoliko koraka u pravcu zlatnog dvorca uzviknuo je najglasnije što je mogao: «Kraljica čeka bebu! Doći će brzo naslednik!»
Glas je poleteo u nebo, puštajući da ga letnji povetarac prenese svima. U roku od par sati nije bilo žive duše u kraljevstvu koja nije znala za novost. Svi, ili bolje rečeno skoro svi, osetili su radost i sreću u srcu.
Bio je to savršeni trenutak koji je jedna zla žena čekala već duže vreme. Momenat da zauvek skine osmeh sa lica ljudi.
«Mračne sile, dođite k meni! Nek’ srce kralja od tuge zanemi! Lice kraljice suze neka krase, nek’ joj sreću zauvek ugase. Osmeh na licima nikad više nek’ ne blista, biribi-diribi-bista!»
Iznenada, nebo se zamračilo. Besni vetar drhtavim rukama iščupao je zastavu porodice Rokabona koja se veselo vijorila sa istočne kule. U daljini čuo se prvo vrisak, a zatim ništa više osim grobne tišine koja je ne bez razloga uznemirila zbunjene građane.
Niko nije znao šta se zapravo dogodilo ali svi su se plašili nesreće.
«Hortenzija, šta uradi to?», uzviknule su dve mlade dame koje su sa zlom čarobnicom imale zajedničko mnogo više od par kapi krvi u venama, osim iste jarke boje kose koja je kao zrak sunca obasjala noć.
Bliznakinje Robenija i Verbena, dobre vile kraljevstva, dale su sve od sebe još od samog početka kako bi izbrisale zlodelo starije sestre. Mračne sile, pod vođstvom Hortenzije sa čijeg lica se nije skidao pobednički osmeh, su bile ipak mnogo snažnije.
Više od godinu dana osmeh nije prešao prag kraljevine Rokabona.
U međuvremenu, bez obzira na opštu apatiju, život je išao dalje. Tišina je preuzela mesto galami. Niko više nije pevao. Igre na trgu bile su ukinute po nalogu najtužnijeg vladara u istoriji kraljevine.
Hortenzija, u svojoj tamnoj kući u šumi, nedaleko od Magičnog jezera, nazdravljala je u ime uništenja kraljevske porodice. Zadovoljna, sa podrugljivim osmehom koji se nije skidao sa njenog lica, radovala se pobedi. U znak proslave, podigla je najsnažniju od svih oluja. Tuga Henrija Veseljaka i Šarlote Strankinje ispunjavala je njeno oholo srce neizmernom srećom.
Dobre vile kraljevstva, jedine koje su zapravo znale za zle čini, nisu odustajale. Bacile su se na posao, ubeđene da će pre ili kasnije pronaći odgovarajuću čarobnu formulu koja bi uspela da vrati mir i vedrinu u živote građana.
Tama je nažalost bila u velikoj prednosti nad svetlom. Loše je pobedilo dobro, čineći da jedan narod potone u moru tuge kojoj se nije video kraj.
Vreme je prolazilo brzo, kao što pustinjski pesak prolazi kroz prste. Proleteli su dani, nedelje cele. Stigao je konačno decembar, u pratnji galopirajućeg januara. Šarlota Strankinja, uvek sa suzama u očima, isčekivala je rođenje naslednika. Zvali su i babicu, buckastu i rumenu seljanku sa blaženim osmehom na licu. Svaki momenat je mogao da bude pravi, što u odsustvu veselja i sreće nije baš bilo bitno.
Onog jutra kad se rodio princ Jakov, sneg je padao, udarajući nežno o prozore čitave noći. Čim je ugledala dva oka plava i zlatni čuperak kako se smeše svetu kraljica je prestala da plače. Njeno srce poskočilo je ubrzano. Mogla je, skoro, da se zakune kako se nešto menja. Na bolje ili na gore nije znala.
Da bi novi član porodice mogao da donese svežinu u kraljevstvo bilo je pogotovo jasno dobrim vilama, koje su se nadale čudu snažnijem od Hortenzijine zlobe. One su već probale sve što je bilo u njihovoj moći.
«Koliko čarobnih formula i magičnih napitaka, i ničemu nije poslužilo!», očajavale su Verbena i Robenija. «Mora da postoji rešenje! Ne može uvek da pobeđuje zlo!»
Hortenzija, imuna na sve, tako se bar činilo, nije imala ni najmanju nameru da prizna svoj strah. Od rođenja princa izgledalo je kao da su njene moći oslabile. Taman posla da se pročuje po kraljevstvu!
«Mračna silo meni se vrati, nek' kralj ne prestane nikad da pati! Kratak život novom članu porodice, nek’ radost nikad ne obasja njegovo lice!» Nakon što je izgovorila moćnu čaroliju, čarobni štapić zaštuca i vrati magiju pošiljaocu.
«Dođavola! Nisi valjda zakržljala Hortenzija?», namršti se zbunjeno. «Pokušajmo ponovo!» Ponovila je čarobnu formulu više puta, bezuspešno. Čarobni štapić bio je sve neposlušniji, sve dok nije dao neopoziv otkaz.
«I šta sad! Mračne sile kako da se izvučemo? Ako nas otkriju Robenija i Verbena nema nam druge nego da se sa scene povučemo! Ovaj mali princ nas je totalno dotukao kada nam se u magiju uvukao!»
U međuvremenu, dok se najpodmuklija od svih čarobnica zarinuto pitala gde je pogrešila, među zidovima zlatnog dvorca vratio se mir. Svi su se kretali hodnicima sa manje tuge u duši i sa više snage u nogama koje su postale ponovo hitre kao u najboljim vremenima.
«Jeste li videli kako je lep princ Jakov? Kad se smeje kao da sunce obasja sobu!», govorile su sluge. Mladi Jakov bi, u takvim prilikama, veselo tapšao ručicama u znak zahvalnosti za komplimente. Za kratko vreme sa svojim nebesko plavim očima očarao je sve, uključujući ženu koja je želela njegovu smrt.
«Mračne sile na rame princu sletite i ruke i noge mu zapletite! Nek' mu ljubav prema igri u srcu ne zri, zamrsite mu konce dok izbrojim do tri!» Svakog dana slala je na adresu princa svoje crne čarobne formule, ali je njena misija bila totalni fijasko. Klinac je bio uvek korak ispred.
Jakov je rastao zdravo i veselo, ne znajući da je predmet tolike mržnje i zlobe. Da je poseban kako se pričalo činilo se da ga uopšte ne zanima.
On nije znao ali svemir jeste. Nebo mu je, po dolasku na svet, dalo jedan poseban dar, bolje reći efikasno oružje za borbu protiv tamne dame kraljevstva i njoj sličnih. Poklon do kojeg da bi došao princ je morao da sačeka godinu dana.
Prvi Jakovov rođendan označio je preokret u večnoj borbi između dobra i zla. Nije bila tajna da je prinčevo rođenje oslabilo podmuklu kraljicu mračnog sveta. U proteklih dvanaest meseci raspoloženje podanika se znatno poboljšalo. Kraljica je plakala sve manje i manje i jedino od sreće. Za ostalo se pobrinuo budući kralj.
Zahvaljujući koracima nepoznatog plesa koji je izmislio princ otopio se jednom za svagda led sa Hortenzijinog srca. Kad god bi princ Jakov igrao letele su varnice radosti sa svih strana. Veseli ples, u koji su se uključili svi stanovnici kraljevstva, označio je, privremeno barem, kraj rata. Čarobni štapić poleteo je iz veštičinih ruku i slomio se na dva dela.
«Mračne sile dođite k meni, nek’ se lice kraljice plačljivice zauvek skameni. Princ baletan veseo kao čigra, mračne sile slomite mu noge da nikad više ne zaigra. Niko još nije Hortenziji došao glave pa neće ni njeni neprijatelji pobedu da slave!», drala se čarobnica izdana od svih, ljubavi i sledbenika. Sve je bilo uzalud. Mračne sile ostale su neme dugo, dugo vremena.
U kraljevstvo su se vratili radost i mir. Ujedinjeni u večnom zagrljaju, sledbenici kralja igrali su ples sreće, slaveći doživotno princa Jakova, njihovog spasioca. Dobre vile nazdravljale su porazu podmukle starije sestre, čarobnice Hortenzije, koja i dan danas proklinje svoje zemljake očekujući osvetu.
©2016 Emina Ristović
Ova bajka, sa kojom sam učestvovala na italijanskom književnom konkursu Nagrada Hans Christian Andersen 2016, posvećena je mom jednogodišnjem bratancu Jakovu, tetkinoj najdražoj pufni Jaši, koji me je inspirisao za lik istoimenog princa.